Pešter II

Pod zemljom tvojom rijeke
što ti po drobu rovare
unutar utrobe pećine
crni hodnici, mazgale
mračne, beskrajno duboke
stijene ledne od studeni
što je u tebe utonula
Pod nebom tvojim livade,
od kolja jeftinog ograde,
vezane žicom bodljikom
i suhoparne ornice,
kojima kosači krastare
hljeb da nasušni pokupe.
U raskoši ti se ne vide
podzemnih voda hodnici
ni vodopadi plahovni
koji ti riju niz hodnike
i gromoglasno kapaju
ispod stoljetnih dragulja
podzemnih tavana pećinskih
što pod nogama titraju
ko kad se djeca groškaju.
Pešterac kad nogu prisloni
i stopom čvrsto nagazi
drhti ti đovda kamena
vjetrovi huče nad džombama
nastalih od kiša olujnih
a poljem gromko odliježu
kosača umornih glasovi,
vjetrova što mrse otkose
i tica grabljivih graktanje
što grakću posnim poljima.
I putnik tu je namjernik
stao da gađa Šarova
što se sa lanca otrg’o
i sav ozlojađen viknuo:
“Vilajet ovaj nek’ proklet je
u kom’ su paščad puštena,
a kamenje za zemlju vezano.”

Autor Redžep Škrijelj